Kartagenski protokol o biološkoj sigurnosti

Konvencija o biološkoj raznolikosti (engl. Convention on Biological Diversity - CBD) stupila je na snagu 29. prosinca 1993. Kao glavni međunarodni sporazum koji se bavi pitanjima biološke raznolikosti, Konvencija osigurava zemljama članicama opsežan i cjelovit pristup u očuvanju biološke raznolikosti, održivo korištenje prirodnih dobara te omogućava pravednu i jednakomjernu podjelu dobrobiti proizašle iz korištenja genetičkog bogatstva.

Biološka sigurnost je jedna od tema koju spomenuta Konvencija obrađuje. Pojam biološke sigurnosti odnosi se na potrebu zaštite zdravlja ljudi i okoliša od mogućih šetnih posljedica proizvoda moderne biotehnologije. Istovremeno priznat je velik utjecaj moderne biotehnologije u unapređenju poljoprivrede, zaštiti zdravlja ljudi, podmirenju potreba za hranom te općenito u unapređenju ljudskog blagostanja. Konvencija o biološkoj raznolikosti jasno prepoznaje ovaj dvostruki aspekt moderne biotehnologije, te stoga s jedne strane omogućava pristup i prijenos tehnologija, uključujući i biotehnologiju, koje su važne za zaštitu i održivo korištenje biološke raznolikosti, a s druge strane traži razvoj odgovarajućih procedura koje će pojačati sigurnost korištenja biotehnologije. Sigurnost je i glavni cilj Konvencije koji se postiže smanjenjem svih mogućih prijetnji za biološku raznolikost, uzimajući pri tome u obzir i rizik za ljudsko zdravlje.

Kako bi se biološka sigurnost bolje definirala 1995. godine oformljena je radna grupa unutar Konvencije koja je napravila nacrt Protokola o biološkoj sigurnosti ( Kartagenski protokol). Taj se Protokol posebno usredotočio na reguliranje prekograničnog prijenosa i provoza svakog živog modificiranog organizma (LMO), koji je proizvod moderne biotehnologije a može imati štetne posljedice na očuvanje i održivo korištenje biološke raznolikosti. Ovaj je protokol nakon nekoliko godina pregovora dogovoren i konačno usvojen 2000. godine. Protokol je stupio na snagu 08. rujna 2003. godine za sve zemlje potpisnice. Hrvatska je potpisala i ratificirala Konvenciju o biološkoj raznolikosti i Protokol o biološkoj sigurnosti, te se obvezala provoditi ih unutar svojih granica.

Protokol promovira biološku sigurnost određujući pravila i procedure za siguran prijenos, provoz, rukovanje i korištenje živih modificiranih organizama, s posebnim naglaskom na međugranični prijenos i provoz LMO-a, te određuje vremenske rokove u kojima se odluke moraju donijeti. Protokol određuje niz procedura ovisno o namjeni LMO-a, pa tako postoje posebne procedure za LMO-e koje će se namjerno uvoditi u okoliš, posebne za one LMO-e koje se namjeravaju koristiti direktno za hranu, stočnu hranu ili u proizvodnji, a posebne za one LMO-e koji se koriste u zatvorenim sustavima. Zemlje potpisnice protokola dužne su osigurati sigurno rukovanje, pakiranje i transportiranje LMO-a. Uz to pošiljka LMO-a preko granice mora biti popraćena s odgovarajućom dokumentacijom u kojoj se specificira, osim drugih podataka, i vrsta LMO-a i kontakt osoba od koje se mogu dobiti dodatne potrebne informacije. Ove procedure i zahtjevi su stvoreni kako bi omogućili zemljama uvoznicama dobivanje neophodnih informacija na osnovi kojih mogu donijeti konačnu odluku o dozvoli ili zabrani uvoza određenog LMO-a temeljenu na činjenicama te sigurno rukovanje s tim organizmom.

Zemlja uvoznica svoju odluku treba donijeti na osnovi procjene rizika koja se temelji na znanstvenim podacima. U Protokolu se određuju principi i metodologija za izradu procjene rizika. U slučaju kada ne postoji dovoljno relevantnih znanstvenih podataka i znanja, zemlja uvoznica može koristiti princip predostrožnosti kod donošenja odluke o uvozu određenog LMO-a. Zemlja uvoznica može tada također uzeti u obzir, u skladu s svojim međunarodnim obvezama, i socio-ekonomsku interese svoje zemlje. Princip predostrožnosti temelji se na detaljnoj analizi procjene rizika za svaki LMO pojedinačno, ali sam princip predostrožnosti ne odgađa donošenje odluke.

Zemlje potpisnice Protokola moraju također izgraditi sistem koji će omogućiti mjere uklanjanja štetnih posljedica od utvrđenog mogućeg rizika kao i mjere koje treba poduzeti u slučaju nekontroliranog širenja određenog LMO-a u okoliš.
Kako bi se omogućilo lakše provođenje Protokola osnovan je Međunarodni mehanizam za razmjenu informacija o biološkoj sigurnosti (engl. Biosafety Clearing House - BCH) za zemlje potpisnice Protokola, preko kojeg se izmjenjuju informacije.

Protokol donosi slijedeće pogodnosti zemljama potpisnicama:

• mogućnost sudjelovanja u usklađivanju pravila, procedura i provođenja međugraničnog prijenosa živih modificiranih organizama
• uspostavljanje sustava kojima Vlada zemlje potpisnice surađuje sa vladama drugih zemalja, privatnim sektorom i civilnim društvima na jačanju biološke sigurnosti
• poboljšan pristup relevantnim tehnologijama i podacima te korist od izmjene informacija i znanja
• dokazivanje predanosti u očuvanju i održivom korištenju biološke raznolikosti putem provođenja mjera biološke sigurnosti

Program za okoliš Ujedinjenih naroda (UNEP) i Fond za globalni okoliš (GEF) potpisao je s Vladom Republike Hrvatske ugovor o sporazumijevanju u veljači 2003. za projekt "Razvitak okvira nacionalne biološke sigurnosti u Republici Hrvatskoj". Glavni zadatak ovog projekta je uspostava zakonodavnog i administrativnog sustava koji će omogućiti provođenje Protokola te u taj proces uključiti javnost. Od veljače 2004. Projekt je prebačen u Državni zavod za zaštitu prirode koji je postao odgovorna ustanova za provođenje projekta u RH.